Ubrzo je nagon za slikarstvom prekinuo njegove pravne nauke i doveo ga na muenchensku likovnu akademiju. Bogatim kolorističkim izrazom, tonskim oblikovanjem jakih volumena, udaljujući se od akademizma, nastaju tih prvih godina ovog stoljeća poznati Becićev Portret Miroslava Kraljevića, Autoportret s polucilindrom, Akt pred ogledalom i brojna druga djela. Zagreb, Osijek, Pariz, u kojem radi kao crtač za L'Illustration, boravak na solunskoj fronti, gdje nastaju serije motiva s vojnicima i ranjenicima, ocrtavaju Becićevu biografiju do privremenoga smiraja u Blažuju. U tom će mjestu kraj Sarajeva nastati cijeli niz ulja i akvarela s motivima krajolika, seljaka i pastira koji u Becićevu opusu označavaju dozrijevanje slikarskoga koncepta tonskog kolorističkog oblikovanja volumena i prostora. Grupa trojice, što je nakon prelaska u Zagreb osniva zajedno s Ljubom Babićem i Jerolimom Mišeom 1930., važna je odrednica ne samo Becićeva, već i cijelog hrvatskog slikarstva prve polovice 20. stoljeća koje obilježava realistička umjetnička vizija.
U takvom će se umjetničkom ozračju i Becićeva paleta rasvijetliti, volumeni omekšati, a slike postati izraz intimnih emotivnih doživljaja u nizu portreta, krajolika i figuralnih kompozicija, kao primjerice na Portretu moje žene, potom na slici Djevojčica s lutkom, Dječak s kukuruzom, te mnogobrojnim mrtvim prirodama. Od tada do kraja svog života Vladimir Becić ostaje vjeran isključivo samostalnim vrijednostima slike, viđenog motiva i osobnog doživljaja čistog slikarstva.