Ovaj ugovor bio je odgovor na stvaranje Sjevernoatlantskog pakta (NATO) na Zapadu, a kao izgovor za njegovo sklapanje poslužilo je ponovno naoružavanje Zapadne Njemačke i njeno primanje u NATO. Članice pakta bile su sve tadašnje komunističke države Europe osim Jugoslavije, a obvezale su se potpomagati ukoliko ijedna bude napadnuta. Sporazum je također navodio da se odnosi među članicama temelje na međusobnom nemiješanju u unutrašnje poslove, odnosno poštovanju suvereniteta članica, no te su odredbe samo godinu dana kasnije prekršene prilikom sovjetske invazije na Mađarsku i gušenja tamošnje antikomunističke pobune. Najveća vojna akcija u povijesti Pakta bila je sovjetska invazija na Čehoslovačku 1968. u svrhu gušenja tamošnjeg reformskog pokreta, a u toj akciji su, uz sovjetske, sudjelovale i istočnonjemačke, mađarske, poljske i bugarske trupe. Sovjetski vođa Mihail Gorbačov 1988. je objavio kako su države-članice slobodne napustiti Pakt, a prva koja je to i učinila bila je Njemačka kad je 1990. pao Berlinski zid, nakon čega su i ostale članice krenule istim putem te je sporazum prestao postojati 1991. godine.